Get Adobe Flash player

Pretraživanje
Anketa
Koji web preglednik koristite?
Internet Explorer
Google Chrome
SRWare Iron
Firefox
Opera
Safari
Neki drugi
Pogledajte rezulate
Kontakt podaci

MAIL:

taxirijeka@net.hr

kresimir@taxirijeka.com


Mob:+385.91.500.33.55

(0-24)

Ured:+385.51.33.51.38

(08-24)

KONTAKT OBRAZAC


Povijest Grada Rijeke - 20. stoljeće

TAXI PRIJEVOZ RIJEKA - TAXI SLUŽBA RIJEKA 

TAXI RIJEKA-RIJEKA TAXI


"Transfer Service"group

"Transfer service" group je obrt za Taxi usluge, prijevoz putnika, najma vozila.  Bavimo se Aerodromskim transferima, Taxi uslugama, Prihvatom putnika na Aerodromskim terminalima, željezničkim kolodvorima, autobusnim kolodvorima i sl... Dugogodišnje iskustvo garancija je kvalitete prijevoza i nivoa usluge koju trebate. Opširnije o nama pogledajte na našim stranicama kojima pristupate klikom na gornji link. Također za sve informacije i ponude možete nas kontaktirati putem on-line obrasca, direktno na e-mail ili telefonskim putem. Među našim mnogobrojnim klijentima su najpoznatije svjetske kompanije, budite i Vi, te impresionirajte svoje poslovne partnere našom uslugom VIP prijevoza iTaxi službe Rijeka.

Povijest Grada Rijeke - 20. stoljeće

  slijedeće

Klikni za prikaz u punoj veličini
  slijedeće


Nakon raspada Austro-Ugarske 1918., Rijeka i Sušak ulaze u sastav Države Slovenaca, Hrvata i Srba, no već u studenom Rijeku okupira vojska Kraljevine Italije. Isti mjesec u grad ulaze britanske, francuske i američke trupe koje su u gradu trebale ostati do utvrđivanja statusa grada tijekom 1919. Na Pariškoj mirovnoj konferecije.

Talijanska strana je pripajanje Rijeke Italiji opravdavala činjenicom da su  Talijani najbrojnija etnička zajednica u gradu, dok je hrvatska, odnosno jugoslavenska strana ostajanje grada u Kraljevini  Slovenaca, Hrvata i Srba opravdavala činjenicom da Hrvati čine većinu u širem području grada, kao i u Sušaku.

Kada je krajem kolovoza a s Pariške mirovne konferencije stiglo naređenje da se talijanske postrojbe moraju povući iz Rijeke, manja grupa talijanskih časnika je zamolila pjesnika i pustolova Gabrielea D Annunzia da stane na njihovo čelo i da njihove jedinice povede na Rijeku. Dana 10.rujna 1919. Sporazumom u Saint-Germainu prestala je postojati Austro-Ugarska, dok su se pregovori o budućem statusu Rijeke trebali nastaviti. Dan poslije, D'Annunzio je sa službenicima krenuo iz Ronchija , mjesta 80 - {km} - sjeverozapadno od Rijeke. Kada je krenuo predvodio je kolonu od 200 ljudi, a kada je 12.rujna stigao pred grad iza njega je bilo 2.500 vojnika - "crnokošuljaša".

Zapovjednik talijanskih garnizona u Rijeci, general Pittaluga, je dobio naređenje vlade u Rimu da zaustavi D'Annunzijev pohod na grad. General se izvan grada našao licem u lice s D'Annunzijem i njegovim  arditima s gomilom tenkova i oklopnih vozila. Kad im je naredio da se vrate natrag, D'Annunzio je otkopčao kaput, pokazao niz medalja koje je dobio u Prvom svjetskom ratu i rekao da je sve što treba napraviti kako bi ga spriječili jest narediti svojim trupama da ga ubiju. Pitaluga je reagirao oklijevajući i ubrzo je kapitulirao. D'Annunzio je potom ušao u grad i prisilio britanske, francuske i američke okupacijske trupe na povlačenje. Italija je uskoro započela blokadu Rijeke zahtjevajući od pobunjenika predaju. D'Annunzio je nakon toga proglasio Talijansku upravu za Kvarner s ustavom koji je bio spoj anarhističkih, protufašističkih i demokratskih republikanskih ideja i u kojem je on dobio titulu vođe.

Vlada u Rimu je osudila D'Annunzijev čin i ogradila se od njegovog režima, ali nije ništa učinila da ga ukloni s vlasti. Povratak na premijersku funkciju talijanskog liberala Giovanni Giolittia u lipnju 1920. doveo je do zaoštravanja D'Annunzijevih stavova. Još u siječnju iste godine Georges Clemenceau, francuski predsjednik vlade, rekao je Anti Trumbiću i Nikoli Pašiću da se odreknu Rijeke inače će Londonski ugovor biti proveden u cijelosti. Delegacija Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca je uz znatnu potporu SAD-a uspijevala odoljeti pritiscima do kraja godine, ali je 12.studenog bila prisiljena na potpisivanje Rapalskog ugovora s Italijom, po kojemu je Rijeka trebala postati neovisna država -  Slobodna Država Rijeka.

Kako D'Annunzio nije priznavao Rapalski ugovor, odgovorio je objavom rata Italiji. Nakon što su brodovi talijanske mornarice bombardirali Rijeku ( Krvavi Božić ), D'Annunzio u prosincu 1920.. predao grad Talijanima, koji su ga u siječnju 1921. po drugi put okupirali.

Izbori za Ustavotvornu skupštinu u kojoj su većinu imali autonomaši nisu rezultirali smanjenjem razdora: preuzimanje vlasti talijanskih nacionalista u gradu je završilo intervencijom Talijanskog kraljevskog namjesnika, a kratkotrajno fašističko preuzimanje grada u ožujku 1922. je završilo trećom talijanskom vojnom okupacijom. Sedam mjeseci kasnije i Italija je pala pod fašističku vlast.

Period diplomatskih trzavica na relaciji Kraljevina Italija – Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca završile su 27. Siječnja 1924 potpisivanjem  Rimskog sporazuma kojim je Rijeka pripala Italiji, a Sušak Kraljevini  Srba, Hrvata i Slovenaca, sa zajedničkom upravom nad lukom. Formalna talijanska aneksija Rijeke 16. Ožujka 1924. označila je dvadesetogodišnje razdoblje fašističke vlasti i politiku prisilne talijanizacije hrvatskog stanovništva. Rijeka ubrzano ekonomski propada i postaje periferni gradić, dok Sušak ubrzano raste s osloncem na široko zaleđe. Rijeka je uz susjednu Istru, prva u svijetu pružila otpor fašizmu ,  dok je u Drugom svjetskom ratu bila dio antifašističke fronte.

Spomenik podignut povodom desetogodišnjice oslobođenja Rijeke,3.svibnja 1955.

Nakon talijanske kapitulacije 1943. godine uslijedila je dvadesetomjesečna njemačka vojna okupacija. Tijekom 2. Svjetskog rata, grad je teško oštećen u brojnim anglo-američkim bombardiranjima. Najteža razaranja grad podnosi u seriji napada u studenome 1944 (najmanje 125 žrtava) i u veljači 1945 (200 mrtvih i 300 ranjenih)  Lučku infrastrukturu su prilikom povlačenja uništili Nijemci. Grad su oslobodile jedinice Jugoslavenske armije 3. Svibnja 1945. godine. Prema opširnoj zajedničkoj studiji "Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939. -1947.)" ("Vittime di nazionalita italiana a Fiume e dintorni (1943-1947)"),  rimskog Društva za riječke studije (Società di Studi Fiumana - Roma) i zagrebačkog Hrvatskog instituta za povijest objavljenoj u rujnu 2006, u razdoblju nakon oslobađanja Rijeke od 3. Svibnja 1945. do kraja 1947. godine, u Rijeci je ubijeno oko 650 Talijana. Najveći broj njih je:

Razdoblje za vrijeme i neposredno nakon 2. Svjetskog rata obilježeno je velikim promjenama u etničkoj strukturi stanovništva grada. Tako je između lipnja 1940 i svibnja 1945 broj stanovnika Rijeke opao za oko 15.000, no kako je došlo do povratka oko 3.000 ljudi, uslijed povratka iz zarobljeništva ili iz vojne službe u Italiji i drugdje, stanovništvo Rijeke se smanjilo za 22 posto, što se naposljetku odrazilo na talijansku nazočnost u gradu, koja je smanjena za barem 7.000 osoba. U razdoblju između 1946 i 1950 prema procjenama Ustanove za pomoć izbjeglicama u Italiji, grad je napustilo više od 25.000 Talijana,dok je u različitim i ne pobliže označenim godinama prije 1943 i nakon 1950 otišlo još otprilike 6.000 ljudi. Poslije završetka rata, prema zaključcima Mirovne konferencije u Parizu1946 godine, a koja je dovela do potpisivanja Pariških mirovih ugovora u veljači 1947, Rijeka je vraćena u okvire države Jugoslavije. Godine  1948 gradovi Rijeka i Sušak su udruženi u jedinstveni grad Rijeku, koji započinje ubrzani razvoj.

Nakon obnove, Rijeka je preuzela funkciju glavne luke Jugoslavije, dok se u industrijskoj proizvodnji obnavljaju industrijske grane važne za Rijeku: brodogradnja, proizvodnja papira, brodskih uređaja i motora, potom kemijska (rafinerija nafte, koksara) i tekstilna industrija. Paralelno s industrijskim razvojem, Rijeka je postala središte šire regije. Povećao se i broj stanovnika grada, pa se od početka 1960-ih grade nove gradske četvrti. Na obližnjem otoku Krku 1970 godine otvara se riječka zračna luka. A tri godine poslije, 1973 godine, Rijeka dobiva sveučilište.

Nakon osamostaljenja Hrvatske 8. Listopada 1991, jedinice Jugoslavenske narodne armije su početkom prosinca napustile Rijeku i time je započeo proces demilitarizacije grada. 2005 Grad Rijeka je preuzeo prostor bivše vojarne "Trsat", čime je postao gotovo u potpunosti demilitariziran grad. Na području bivše vojarne izgrađen je  sveučilišni kampus. Godine 1992. ukinuta je općina Rijeka, a umjesto nje nastaju gradovi Rijeka, Kastav, Bakar i Kraljevica i općine Viškovo, Kostrena, Čavle, Jelenje i Klana. Rijeka je postala sjedište Primorsko-goranske županije.